O klubu

O prvim danima kluba iz pera jednog od osnivača Darka Bage iz Posušja:

Ideja o osnivanju Zavičajnog Kluba Studenata Hercegovine (ZKSH) javila se početkom akademske 1994/'95, točnije u listopadu '94-e godine po završetku jednog vjeronaučnog predavanja u Palmotićevoj ulici kod patera Fridla.

Sama ideja nastanka kluba javila se baš tada kada smo po svršetku vjeronaučnog predavanja Franjo Skoko i moja osrednjost pošli «kući» (on kod svoje tete u Utrine, a ja u Stud. Dom «Stjepan Radić» na Savu). Franjo mi je tada rekao kako poznaje predsjednike Zavičajnog kluba Gospića- Ernesta Petrya, a također i predsjednike klubova Vukovara i Dubrovnika koji su svi redom s pravnog fakulteta, te kako bi bilo dobro da i mi imamo svoj klub. Tako bi se lakše mogli upoznat i zajednički borit za studentska pitanja, te se tako zalagat da se širi istina i o našem zavičaju i našim ljudima. Istina kako mi nismo, kako nas neki prikazuju, samo neki «švercegovci», već kako smo samo normalni Hrvati- iz Hercegovine i to bez onog «šv» ispred. Tako je jedan obični ležerni razgovor poslije vjeronaučnog predavanja patera Fridla postao kamen temeljac budućeg Zavičajnog kluba studenata Hercegovine.

Istog časa prihvatio sam tu Franjinu ideju, a pošto sam živio u studentskom domu poznavao sam dosta naših studenata koje sam odmah upoznao s tom idejom, te ih odmah nastojao aktivno uključiti oko organiziranja budućeg kluba. Tako sam ja u to vrijeme bio glavni operativac jer sam bio na Savi u domu, a i veća danguba od Franje koji se biše bavio knjigom i znanošću. Uz to stanovao je u Utrinama u jednom stanu kod tetke te nije bio u «centru studentskih zbivanja» kako su tada govorili za Studentski dom «Stjepan Radić» na Savi.

Tako su i prvi sastanci Inicijativnog odbora budućeg ZKSH održani su u sobici- 218 (II paviljona) Studentskog Doma «Stjepan Radić», gdje smo stanovali moj cimer i budući rizničar kluba Zoran Jukić i ja.

Osim nas dvojice kao domaćina na sastanke su redovito u našu sobicu dolazili braća Skoko (jer je i Bože već došao kao brucoš za Franjom), braća Lončar- Želimir i Zdravko, Ferdo Barbarić i Radoslav Kraljević- sva četvorica sa strojarskog fakulteta, kao i Ivan Boto, te još dva brucoša sa Više tehničke škole-Vitomir Boras i Josip Budimir.

U to vrijeme javljale su se razne ideje oko organizacije kluba. Mnogi su nas onako usput podržavali govoreći kako je to zbilja lijepo i dobro, ali da oni nemaju dovoljno vremena za te aktivnosti. Tako smo skoro pola godine od ideje izgubili tražeći ljude koji su spremni žrtvovati svoje slobodno vrijeme kako bi oformili budući Zavičajni klub. U početku je bilo dosta nesuglasica oko toga kolikog obima bi trebalo biti područje djelovanja kluba, tj. Treba li klub obuhvatiti cijelo područje Hercegovine, ili se trebamo podijeliti po općinama i tako osnovati više klubova?

U proljeće '95-e godine, na prvom sastanku  u baraci- Domu Zavičajnih klubova (koja je izgorjela u požaru ljeta 1997.) u Savskoj 25. doneseni su zaključci kako će se klub zvati Zavičajni klub studenata Hercegovine (ZKSH), u koji se mogu učlaniti svi studenti s područja Hercegovine, studenti kojima je jedan od roditelja rođen u Hercegovini, kao i oni koji se osjećaju našim prijateljima i prijateljima našeg kraja, bez obzira na njihovu «čistu» ili «crvenu» prošlost, kao i prošlost njihovih roditelja.

Određen je i datum Osnivačke skupštine (6. svibnja) kao i prostor (kino-dvorana SKUC na Savi). Nakon više napornih pregovora s upraviteljem SC-a gosp. Milasom, uspjeli smo dobiti tkz. mini domjenak za 50-ak ljudi. Tako smo mogli počastiti samo uzvanike, ali ne i svoje buduće članove koji su došli na Skupštinu. Već na Osnivačkoj skupštini mogao se primijetiti raskol između Sveučilišta i SC-a jer je, po saznanju za dolazak rektora Zagrebačkog sveučilišta gosp. Šunjića, upravitelj SC-a gosp. Milas odbio ući u Dvoranu  za goste poslije održavanja skupštine, a sama upraviteljica gđa Biliško se nije pojavila niti na Skupštini, iako je najavljivana kao domaćica cijele priredbe. Naime, sama je obećala kako će doći sat vremena prije kako bi nam pomogla oko svega.



Samu Skupštinu od političkih i estradnih prepucavanja  ipak su uspjeli spasiti njeni voditelji Božo Skoko, Mario Knezović i Marina Mišetić, a kao jedina zamjerka mogla im se uzeti samo ono cjelovito čitanje svih članaka Statuta ZKSH. (Naime,  za to vrijeme je barem 40-ak nestrpljivih studenata napustilo dvoranu). Na skupštini su izabrani nositelji  ZKSH, i to po prijedlogu Inicijativnog odbora: predsjednik- Franjo Skoko, tri dopredsjednika: Darko Bago, Ivan Boto i Mario Knezović, sedam članova predsjedništva (Zdravko Lončar, Radoslav Kraljević, Marijo Bencun, Vitomir Boras, Ernest Ćutuk, Ivan Renić, te tajnik Nikola Mijatović), Nadzorni odbor koji ima pet članova (Želimir Lončar-predsjednik, Anita Jukić-dopredsjenica, Ferdo Barbarić, Ilija Braovac i Toni Marić-članovi),  rizničar- Zoran Jukić i glasnogovornik Kluba- Božo Skoko.
Ubrzo je formiran i Središnji odbor Kluba u koji su ušli: Marina Mišetić-predsjenica, Viktorija Baković, Anita Oreč i Josipa Petrović-dopredsjednice, Vesna Bago, Ante Barun, Mariofil Boban, Miroslav Jelić, Ante Mihaljević, Zdenko Milić, Ivica Pavković, Mate Pavković, Ivica Ravić, Zdenko Sabljić- članovi Središnjeg odbora, te Anica Martinović kao počasni član Kluba.

Nakon toga uslijedili su poslovi oko registracije kluba te otvaranje žiro-računa, odnosno svi oni administrativni poslovi koje je potrebno obaviti da bi se stekao status pravne osobe. Usporedo s tim održavani su redoviti sastanci , kontakti i razmatraju se tekuće aktivnosti,  osniva se i folklorna sekcija,  za voditelja koje je imenovan Toni Marić.

Prva velika zabava zbila se dana 9. lipnja '95. kada je Dom Zavičajnih klubova bio pretijesan  za sve one koji su htjeli ući na prvu svekoliku zabavu hercegovačkih studenata. Zabavi su prethodile temeljite pripreme organizatora oko samog dobivanja prostorije od upravitelja SC-a. Ništa se zapravo nije znalo sve do zadnjeg dana. Upravitelj je nakon naših upornih nagovaranja ipak pristao da se zabava prolongira sa pola noći, za najviše 2 sata jer su tako dobivali i ostali zavičajni klubovi. U policijskoj stanici na Trešnjevci prijavili smo javno okupljanje hercegovačkih studenata, a naša pretpostavka je bila kako će nas biti od 200 do 250. Zanimljivo je kako su ulaznice prodavane po cijeni od 10KN, a u cijenu je uključena i konzumacija pića po onoj: pij koliko hoćeš! Već negdje oko 22.30 nakupilo se više od 500 studenata. U Dom Zavičajnih klubova (baraku) se fizički više nije moglo ući od neopisive gužve studenata. Policija je došla intervenirati i zaprijetila nam kako će nas sve potjerati, ako ikog više pustimo unutra. I njih je bilo strah kako ćemo se unutra podaviti od neopisive gužve.  Sve se ipak mirno završilo oko 3 sata kada je nas nekoliko očistilo prostorije, a onda pješice lagano otišlo do svojih domova na Savi, Šari, Utrinama, Cvjetnom naselju.

Pali su i prvi poljupci koji su neke doveli i do trajnih veza, a nemali  broj njih kasnije su sretno završene brakom. I ja osobno svjedočio sam kao svat u tim svadbama koje su rođene baš tu u Domu Zavičajnih klubova. Mogu slobodno kazati kako je ta velika zabava bila pravi veliki početak rada kluba. ZKSH je tek poslije nje omasovljen toliko da je i po broju studenata, organiziranosti i širini aktivnosti Klub odmah postao najjači od svih zavičajnih klubova na Sveučilištu.