Neprofesionalnost, nekultura, nedostatak  akademskog kao i općeg kadra, osnovne su odlike Filozofskog fakulteta u Mostaru. Iako ga to ne razlikuje mnogo od drugih fakulteta, filozofski je toliko zaglibio u nepotizam da je cijela institucija izgubila smisao.

Umjesto znanja, filozofski proizvodi nezadovoljstvo. Najveće zasluge za  nezadovoljstvo koje svakodnevno između sebe razmjenjuju studenti fakulteta pripadaju neuvaženoj dekanici Slavici Juki, prodekanu Iki Skoki, te predavačima koji svojim odnosom prema radu često podsjećaju na parazitske režime.

Vratimo se fakultetu čija je predviđena misija upravo suprotna onoj koju trenutno obavlja. Temelji filozofskog fakulteta, inače donacije Republike Hrvatske su izljeveni na praznoj priči koju je spomenuta dekanica dvije godine servirala.

Iako suvremeno opremljena nova zgrada Filozofskog fakulteta sa zadovoljavajućom opremom i uvjetima na kojima bi nam pozavidio i Zapad, studenti se susreću sa problemima nedostatka učionica, beskonačnim čekanjem i neizvjesnušću koji će profesor i kada doći na predavanje, te gotovo beznačajnim ''konzultacijama'' na kojima „ugledni“ profesori barataju svakavim informacijama; osim onih koji trebaju studentu.

Unatoč lijepim uvjetima, studenti su okrenuti ružnim navikama „snalaženja“. Ipak, sve su ovo problemi na koje je studentska populacija navikla. Ono što zaista predstavlja problem je bolesna razina nepotizma.

Sve probleme fakulteta vjerno oslikavaju njegovi zaposlenici. U pravilu se bave sa jednim ili više dodatnih poslova (pa tako imamo portira koji je student, djelatnik kopirnice te ga povremeno možete sresti kako radi u studentskoj kantini) što ne bi bilo tako crno da gotovo svi zaposlenici studentske referade nisu u rodbinskim odnosima sa dekanicom ili bivšim dekanom.

Dolazimo do apsurdne situacije u kojoj  Slavicu Juku po hodnicima dozivaju s „tetka“ ili „strina“, a tu su i asistenti koji bivše i sadašnje dekane (Šimuna Musu i Zorana Primorca) nazivaju tata. Ni prethodno navedene činjenice ne bi nikome bile trn u oku da su upravo ta mjesta upotpunili ljudi koji to zaslužili. Imate tako situaciju da jedna studentica četvrte godine na kolegiju engleskog jezika mlađim kolegama drži predavanja,  ispite i upisuje ocjene koje nakon toga Gospođa Bunda samo potvrđuje. To je ta misija izvrsnosti o kojoj je govorio Primorac a gospođa Bunda potvrđivala. "Sfaćate!"

Bolje da se vratimo u realnost.

Dekanica Slavica Juka, koju je na FF namjestio čitlučko-fratarski lobi metamorfozom i ideološkom rehabilitacijom iz ex marksistice u klerofilozofkinju doktrine Fra Kvirina Vasilja, na televiziji često voli pohvaliti da je ''redoviti profesor'', filozof, te autor triju knjiga (evidentno nastalih od seminarskih radova studenata), ne pojavljuje se na predavanjima, te i ne čudi da veliki broj studenata i ne zna kako dotična gospođa izgleda.

''Cijenjena'' dekanica na svojim predstavljanjima u medijima il razgovorima ne dopušta da joj se postavljaju pitanja vezana uz POSKUPLJENJE ŠKOLARINE, BOLONJSKI PROCES i svih problema s kojima se svakodnevno susreću studenti.

Ona izjave daje striktno o sebi dragim temama. Ponekad ih  ''ukrasi'' anegdotom iz svojih studentskih dana, za koje slutimo da su trajali dugo, i bili prepuni anegdota. Studentske novine ''Fenix' slobodne su koliko i Avaz i FTV. Na žalost, kvalitetom čak ni njima nisu dorasli.

Dekaničino radno vrijeme nije određeno i obično korespondira sa dolaskom novih modnih linija u mostarske butike. Ako je u grad došla nova linija talijanskih ženskih cipela ili bundi Slavicu ne očekujte na radnom mjestu. Bolje reći, radno vrijeme za nju ne postoji. Nezavisnost sveučilišta u njenom slučaju primjenjena je brutalno plastično. Temelji se na glamuroznom dolasku u skupocjenom automobilu, pozdravljanju studenata sa ''Ćao'', kratkom boravku u uredu, i na kraju napuštanju istog s par ukrasnih vrećica, vjerovatno s vinom i pokojom kuvertom.

Nije dekanica jedini lezilebović filozofskog fakulteta. Tu je poznati lešinar, redoviti profesor Marko Sapunar, predavač na studiju novinarstva, znanstvenik neuvaženih teorija o novinarstvu, akademski tata još većeg espresso znanstvenika Zorana  Tomića, kojeg je onomad zagrebački Globus optužio kako je prepisao sve silabuse zagrebačke politologije.

Pjesnik Sapunar u svojoj poeziji tako sapunja:  "Novinarstvo je ljubav, opijenost, zeleni pokret u srcu i duši svakog novinara, mir i nemir koji žare (ugodno i bolno). Tko svemu tome odoli, taj živi duže od probnih pilota i kirurga, a tko to shvati pogrešno, brzo umire" (Osnove znanosti o novinarstvu, dr. Marko Sapunar godina 2000., str. 147)

On je ujedno domoljub, i savjetnik za one koji na što lakši način žele doći do novca. Sapunar Marko je relikt komunizma, veliki zagovornik etike koju inače ne prakticira, učitelj objektivnosti, njegovatelj hrvatskog književnog jezika, autor brojnih ''znanstvenih'' knjiga koje su nerazumljive, pune pravopisnih grešaka i riječi koje je on sam izmislio i koje samo njemu nešto znače.

Literatura je obvezna, njegovi citati moraju se znati napamet... U kojim je odnosima s dekanicom nije poznato, ali da se dobro razumiju i etički  prožimaju pokazuje i njegovo „radno vrijeme“.

Dotični gospodin se na Filozofskom fakultetu pojavi za vrijeme usmenih ispita, kada većinu sutdenata obori te ostavi za sljedeći rok koji mu naravno donosi još veću dnevnicu, a svakako je nezaobilazna i kupovina njegove literature za koju svaki student ukoliko želi barem u roku od 10 ispitnih rokova položiti njegov predmet mora izdvojiti 60 KM.

Na kraju treba reći da većina profesora ovakvog neodgovornog kadra radi na nekoliko fakulteta koji su svaki za sebe pravne osobe umjesto da cijelo Sveučilište u Mostaru postane jedna pravna osoba. Tako raznorazne Juke i Sapunari primaju onoliko plaća koliko različitih fakulteta opskrbljuju svojim umnim putešestvijama. Pored toga što vole primati i po 10 različitih plaća raznorazne Juke i Sapunari pokazuju nadnaravne sposobnosti.

Naime s obzirom na koliko različitih kolegija prenose znanje i na koliko različitih fakulteta po vascijeloj BIH stižu odraditi posao za koji su plaćeni ta ekipa sveznadara može biti ogledni primjer kako je međugorsko čudo prašina s obzirom na transcedentne moći mostarskog sveučilišnog lobija. Neki od njih naime u isto vrijeme drže predavanja u Kiseljaku , Travniku i Mostaru i još dva tri dislocirana studija a da to nikome nije nimalo čudno. Kad Slavica Juka tako u Mostaru kaže "Sfaćate" 10 studenata dislociranog studija u tom trenu pred transcedentnom Slavicom 2 u Orašju ili Kiseljaku odgovori "Sfaćamo".

Kada bi prosječan građanin BiH imao uvid u njihove platne liste zabezeknuo bi se kako je ovakva BIH kakva je, jadna i čemerna,  nekima doista zlatni rudnik. Zlatni rudnik nepotizma i korupcije. Za koju nam nije krivo ni Sarajevo ni Zagreb, nego mi sami koji smo to dopustili.

Početak puta ka zdravom hrvatskom društvu u BIH i profiliranju jakih kadrova koji će sutra biti nositelji hrvatske intelektualne borbe vodi preko Sveučilišta i to upravo preko filozofskog. Na kojem se nakotilo svega.

Ako mislite da ja tražim glavu Slavice Juke u pravu ste. Tražim upravo to. Mišljenja sam , i nisam jedini da je ta osoba sramota hrvatske akademske zajednice u BIH, i ne samo ona nego sve njene sinekure, jetrve i zaove, zetovi i punci uposleni na FF-u, te da im je mjesto daleko od državnih katedri. Nek si otvore privatni univerzitet  za maloumne kako je to lijepo napravio sveznali doktor Milenko Brkić.  Rečeno narodskim rječnikom bude li pravde moj ćaća i mater ubuduće neće raditi 10 sati dnevno za novu bundu Slavice Juke.

Svaki fakultet nosi svoje probleme. Ima svakvih budala svugdje. Ipak, filozofski je zaslužio etiketu „NE PRILAZI“.

Jakov D. - student